Razlog više za radionice za decu u vrtićima

Deca su u periodu pre polaska u školu uglavnom kreativna, neko manje, neko više. Ovu osobinu kao i druge  treba negovati i podržavati, ako odrasli žele da mališani takvi ostanu, opstanu ili postanu… Uspešan način, za postizanje ovog cilja, su radionice za decu koje dečji vrtić organizuje tokom realizacije predviđenog programa.

U teškim vremenima, odraslima se može učiniti da je ta kreativnost precenjena i nije baš neophodna za opstanak. Nasuprot takvom stavu je mišljenje izneto u članku prestižnog lista “The Economist” gde se doslovce predviđa da će najveći izazov za organizacije današnjice biti kako da zaposle osobe koje imaju sposobnost kreativnog mišljenja.

DA LI ZNATE- RAZLOG VIŠE ZA RADIONICE ZA DECU U VRTIĆIMA

Istraživanja pokazuju da prosečno dete  u predškolskom dobu postavi oko stotinu pitanja  tipa «Zašto?» u toku svakog dana. Već kada stigne do viših razreda osovne škole, znatiželja se gubi, jer dete shvata da je od postavljanja pravih pitanja, mnogo važnije znati prave odgovore na postavljena pitanja.

 

Tako se dobijaju dobre ocene i «mirna Bačka». Negde sam pročitala da je najgluplje pitanje ono koje nije postavljeno i duboko verujem da bez radoznalosti i pravih pitanja nema napretka. Za radionice u vrtiću neophodna su pitanja svih učesnika. «Ideja je najjača valuta.», govorio je psiholog i uspešan poslovni čovek Dragan Sakan. On je verovao da zbog životnih uslova, koji često zahtevaju snalaženje na našim prostorima, imamo savršen izvozni proizvod koji je tražen u celom svetu,  kreativnost.

«NEMA SVETA NI PLANETE GDE NE MOŽE STIĆI DETE» NA RADIONICI

Za decu predškolskog uzrasta nema čvrste granice između stvarnosti i maštanja. Ona svoj svet proširuju, baš kao što veliki pesnik Laza Kostić kaže « među javom i med snom», stoga  «nema sveta, ni planete, gde ne može stići dete ». Sve ono što nema ili ne zna, dete izmašta i dosanja. Zato je od suštinskog značaja omogućiti najmlađima da iskuse blagodeti metoda radionica, gde se prepliću realni i fiktivni plan.

«Ništa nije ostvareno, dok prethodno nije odsanjano.«, parafrazirao je Dragan Sakan Lokov postulat:« Ništa nije u razumu, što prethodno nije bilo u  čulima.» Da li je radi povlačenja važne demarkacione linije između realnog i nerealnog, zaista potrebno odricanje od mašte, znatiželje i snova ili one mogu i treba da cvetaju i donose plodove u slobodnoj, interaktivnoj i podsticajnoj atmosferi radionice u vrtiću?

RAZLOG VIŠE ZA RADIONICE ZA DECU U VRTIĆIMA – NA GREŠKAMA SE UČI

Radionica u vrtiću omogućava mališanima da uviđaju i rešavaju probleme u bezednim uslovima i pod nadzorom odraslog koji «sarađuje na projektu». Tokom ovih aktivnosti deca spontano koriste neke od tehnika koje su veoma korisne u svakodnevnom i poslovnom životu odraslih, kao na primer:

  • Vizuelizacija- zamišljajući i crtajući deca detaljnije ili drugačije sagledavaju problem
  • Brain storming- grupno davanje mnoštva neobičnih ideja, bez podcenjivanja
  • Pokušaji i pogreške- decu najbolje «podučava» lično iskustvo
  • Kombinovanje elemenata- mališani vole da ređaju i slažu, na taj način prave i uviđaju različite načine organizacije elemenata, njihove odnose i moguće šeme.

https://www.youtube.com/watch?v=1T4idhI9org

Veoma je važno da deca imaju slobodu da pokušaju i pogreše, pa potom ponovo pokušaju. Neka probaju, padnu i ustanu, gađaju, promaše, pa pogode. Samo tako se razvijaju, napreduju, postaju spretnija, okretnija i pametnija, raste njihova samostalnost i samopouzdanje. Uspeh nakon uloženog truda, slađi je od rešenja dobijenog «na tanjiru».

Na radionicama se, takođe, kod mališana nekako prirodno razvijaju osobine koje su dosta cenjene u modernom poslovnom okruženju kao što su aktivno učešće, komunikativnost, upornost u traženju rešenja, otvorenost za promenu i novinu, osetljivost i tolerancija prema dvosmislenosti, divergentno i konvergentno mišljenje, prihvatanje različitosti, kooperativnost i timski rad.

RAZLOG VIŠE ZA RADIONICE ZA DECU U VRTIĆIMA- EMPATIJA I SIMPATIJA

Čovek samo srcem dobro vidi“- napisao je Antoan de Sent Egziperi u „Malom princu“. Sa njim bi se složili svi mali prinčevi i male princeze koje učestvuju na različitim kreativnim radionicama u vrtiću.

Tokom ovih aktivnosti mališani ispoljavaju svoja osećanja na više načina, razmenjuju ih sa drugim učesnicima, obrađuju zajednički različita iskustva, sagledavaju situaciju iz „tuđih cipela“ i čekaju svoj red da kažu šta misle, oslobođeni straha od greške. Uživljavaju se u osećanja i stanja svojih drugara, prate mimiku lica i govor tela drugih učesnika, prestaju da se stide ili osećaju tremu. Sloboda u radionici, zadovoljstvo izazvano ozbiljnom, stvaralačkom igrom, empatija i simpatija, uz beskonačne mogućnosti da se krene opet ispočetka svim učesnicima daruju sjaj u očima i širok osmeh.

Ova strana radionica može izgledati romantičarski orijentisana i slabo povezana sa savremenim ubrzanim poslovnim svetom, ali kada se pogleda malo dublje, „stvar se menja iz osnova“.

Danas se sve više govori o emocionalnoj inteligenciji koja se visoko ceni u poslovnim krugovima.

  • Koji poslodavac ne želi zaposlenog koji nema problem sa prevazilaženjem stresa i donošenjem odluka?
  • Koja firma ne traži menadžera koji spontano „čita“ osećanja zaposlenih ili konkurencije?
  • Koje preduzeće ne zahteva u svom timu poznavaoca grupne dinamike, koji različitim pristupima postiže odgovarajući pregovarački kompromis?

UMESTO ZAKLJU ČKA

Ponekad se roditelji plaše da će njihovi potomci zahvaljujući radionicama za decu u vrtiću, kasnije u životu odabrati neki umetnički poziv od koga se neće „hleba najesti“.

Realnost je surova priznajemo, ali kreativno mišljenje nije vezano samo za umetničke profesije, već je neophodno i za ozbiljno inovativno bavljenje naukom, a iz svega navedenog vidi se da je na tržištu rada jedna od veoma traženih osobina. Naravno, da je za dobar posao neophodno i uspešno školovanje. Jedan od svetlih primera, kako da učenje ne bude mučenje, je Ana Živković, profesorka engleskog jezika iz Niša. O njenom pristupu više možete saznati ovde. Njeni đaci rado dolaze na časove, što nije čest slučaj u Srbiji.

Ranko Rajović

Autor NTC metode dr. Ranko Rajović objašnjava:

„Neprirodno je da dete oseća otpor prema školi, zbog toga što dete zapravo prirodno, instiktivno voli da uči. Ali ne reproduktivno, kako decenijama radimo, jer reproduktivno učenje za mozak ne postoji. Tako uče najprimitivnije vrste, ponove nešto po sto puta, pa opet zaborave. Ljudski mozak radi na višem nivou, tako da je naš posao da naučimo učitelje i decu kako se aktiviraju skriveni potencijali mozga.“